dogodóvština

im. ž. G dogodóvštinē; mn. N dogodóvštine, G dogodóvštīnā zanimljiv događaj iz života [~ iz djetinjstva]; sin. zgoda

dogòniti

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. dògonīm, 3. l. mn. dògonē, imp. dogòni, aor. dògonih, imperf. dogònijāh, prid. r. dogònio, prid. t. dògonjen goneći tjerati; vidski parnjak: dognati

dogorijévati

gl. nesvrš. neprijel. prez. 3. l. jd. dogòrijēvā, 3. l. mn. dogorijévajū, aor. 3. l. jd. dogorijéva, imperf. 3. l. jd. dogòrijēvāše, prid. r. dogorijévao biti pri kraju gorenja; vidski parnjak: dogorjeti

dogòrjeti

gl. svrš. neprijel. prez. 3. l. jd. dògorī, 3. l. mn. dògorē, aor. 3. l. jd. dȍgorje, prid. r. m. dogòrio, ž. dogòrjela, s. dogòrjelo, mn. dogòrjeli izgorjeti do kraja; vidski parnjak: dogorijevati

dogotávljati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. dogòtāvljām, 3. l. mn. dogotávljajū, imp. dogòtāvljāj, aor. dogotávljah, imperf. dogòtāvljāh, prid. r. dogotávljao, prid. t. dogòtāvljān privoditi što kraju, činiti što gotovim [~ jelo]; sin. dogotovljavati, dogotovljivati; vidski parnjak: dogotoviti

dogòtoviti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. dogòtovīm, 3. l. mn. dogòtovē, imp. dogotòvi, aor. dogotòvih, prid. r. dogotòvio, prid. t. dogòtovljen privesti što kraju, učiniti što gotovim [~ jelo]; vidski parnjaci: dogotavljati, dogotovljavati, dogotovljivati

dogotovljávati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. dogotòvljāvām, 3. l. mn. dogotovljávajū, imp. dogotòvljāvāj, aor. dogotovljávah, imperf. dogotòvljāvāh, prid. r. dogotovljávao, prid. t. dogotòvljāvān v. dogotavljati

dogotovljívati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. dogotòvljujēm, 3. l. mn. dogotòvljujū, imp. dogotòvljūj, aor. dogotovljívah, imperf. dogotòvljīvāh, prid. r. dogotovljívao, prid. t. dogotòvljīvān usp. dogotavljati

dogovárati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. dogòvārām, 3. l. mn. dogovárajū, imp. dogòvārāj, aor. dogovárah, imperf. dogòvārāh, prid. r. dogovárao, prid. t. dogòvārān nastojati postići dogovor o čemu [~ posao]; sin. sklapati, ugovarati • dogovárati se povr. usklađivati mišljenja ili postupke, nastojati postići dogovor s kim [~ se o cijeni]; sin. pogađati se razg. v. pod pogađati, sporazumijevati se; vidski paranjak: dogovoriti

dȍgovōr

im. m. G dȍgovora; mn. N dȍgovori, G dȍgovōrā slaganje dviju ili više osoba o čemu [~ o mjestu sastanka; ~ o zajedničkome poslu]; sin. sporazum

dogovòriti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. dogòvorīm, 3. l. mn. dogòvorē, imp. dogovòri, aor. dogovòrih, prid. r. dogovòrio, prid. t. dogòvoren 1. a. postići dogovor o čemu [~ posao]; sin. sklopiti, ugovoriti; vidski parnjak: dogovarati b. postići dogovor o vremenu održavanja čega [~ sastanak]; sin. ureći • dogovòriti se povr. uskladiti mišljenja ili postupke, postići dogovor s kim [~ se o cijeni]; sin. pogoditi se razg. v. pod pogoditi, sporazumjeti se; vidski parnjak: dogovarati se v. pod dogovarati

dògrabiti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. dògrabīm, 3. l. mn. dògrabē, imp. dògrabi, aor. dògrabih, prid. r. dògrabio, prid. t. dògrabljen hitrom kretnjom grubo uhvatiti koga ili što [~ loptu]; sin. zgrabiti • dògrabiti se povr. razg. v. potući se pod potući

dográditi

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. dògrādīm, 3. l. mn. dògrādē, imp. dográdi, aor. dográdih, prid. r. dográdio, prid. t. dògrāđen gradeći dodati; sin. (nadograditi); vidski parnjak: dograđivati

dograđívati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. dogràđujēm, 3. l. mn. dogràđujū, imp. dogràđūj, aor. dograđívah, imperf. dogràđīvāh, prid. r. dograđívao, prid. t. dogràđīvān gradeći dodavati; sin. (nadograđivati); vidski parnjak: dograditi

dogúrati

gl. svrš. prijel./neprijel. prez. 1. l. jd. dògūrām, 3. l. mn. dogúrajū, imp. dògūrāj, aor. dogúrah, prid. r. dogúrao, prid. t. dògūrān 1. prijel. a. gurajući premjestiti ili pomaknuti na određeno mjesto [~ u kuću]; ant. odgurati b. gurajući premjestiti ili pomaknuti kamo s određenoga mjesta [~ iz kuće]; ant. odgurati 2. neprijel. pren. postići uz velike napore [~ do položaja ministra.]

dòhodak

im. m. G dòhotka; mn. N dòhodci, G dòhodākā gosp. 1. količina novca ili vrijednosti koja se dobiva za rad u određenome vremenu [osobni ~] 2. priljev plaća, kamata i drugih primitaka koje prima osoba, tvrtka ili narod u određenome razdoblju [nacionalni ~]

dohrániti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. dòhrānīm, 3. l. mn. dòhrānē, imp. dohráni, aor. dohránih, prid. r. dohránio, prid. t. dòhrānjen zbrinuti koga do smrti [~ starca]; vidski parnjak: dohranjivati

dohranjívati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. dohrànjujēm, 3. l. mn. dohrànjujū, imp. dohrànjūj, aor. dohranjívah, imperf. dohrànjīvāh, prid. r. dohranjívao, prid. t. dohrànjīvān zbrinjavati koga do smrti [~ starca]; vidski parnjak: dohraniti

dòhvaćati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. dòhvaćām, 3. l. mn. dòhvaćajū, imp. dòhvaćāj, aor. dòhvaćah, imperf. dòhvaćāh, prid. r. dòhvaćao, prid. t. dòhvaćān 1. doticati ili uzimati ono što je podalje [~ knjigu]; sin. dosezati; vidski parnjak: dohvatiti 2. hitrom kretnjom hvatati koga ili što [~ loptu] • dòhvaćati se povr. sukobljavati se fizički ili riječima

dȍhvāt

im. m. G dȍhvāta razmak ili udaljenost s koje se može što dohvatiti [izvan dohvata]; sin. doseg

dòhvatiti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. dòhvatīm, 3. l. mn. dòhvatē, imp. dòhvati, aor. dòhvatih, prid. r. dòhvatio, prid. t. dòhvaćen 1. dotaknuti ili uzeti ono što je podalje [~ granu]; sin. (dokučiti), dosegnuti; vidski parnjak: dohvaćati 2. hitrom kretnjom uhvatiti koga ili što [~ loptu] • dòhvatiti se povr. sukobiti se fizički ili riječima

dohvàtljiv

prid. G dohvàtljiva; odr. dohvàtljivī, G dohvàtljivōg(a); ž. dohvàtljiva, s. dohvàtljivo; komp. dohvatljìvijī koji se može dohvatiti; sin. (dokučiv); ant. nedohvatljiv

doigrávānje

im. s. G doigrávānja sp. niz utakmica za naslov pobjednika u određenome natjecanju koji se igra nakon završetka ligaškoga natjecanja

dòimati se

gl. nesvrš. povr. prez. 1. l. jd. dòimām se/dòimljēm se, 3. l. mn. dòimajū se/dòimljū se, imp. dòimāj se/dòimlji se, aor. dòimah se, imperf. dòimljāh se, prid. r. dòimao se 1. stvarati, ostavljati dojam [Doimlje me se njegov odgovor.] 2. davati određenu sliku o sebi [~ pošteno; ~ umorno; Doimlje se pouzdanim.]; sin. djelovati, izgledati; vidski paranjak: dojmiti se

dòista

pril. izriče uvjeravanje, upravo tako, u punoj mjeri [Doista smo se trudili.; Doista je lijepa.]; sin. stvarno, uistinu, zaista, zbilja

dojáditi

gl. svrš. neprijel. prez. 1. l. jd. dòjādīm, 3. l. mn. dòjādē, imp. dojádi, aor. dojádih, prid. r. dojádio izazvati u kome dosadu, narušiti komu mir svojim ponašanjem [Dojadilo mi je čitanje ove knjige.; Jučer mi je dojadio svojim zanovijetanjem.]; sin. dodijati, dosaditi¹, dozlogrditi, udaviti pren., razg.

dòjahati

gl. svrš. neprijel. prez. 1. l. jd. dòjašēm, 3. l. mn. dòjašū, imp. dòjaši, aor. dòjahah, prid. r. dòjahao 1. jašući dospjeti na određeno mjesto [~ u grad] 2. jašući dospjeti kamo s određenoga mjesta [~ iz grada]; ant. odjahati

dójam

im. m. G dójma; mn. N dójmovi, G dójmōvā doživljaj izazvan izravnim opažanjem; sin. (efekt, impresija)

dȍjava

im. ž. G dȍjavē; mn. N dȍjave, G dȍjāvā povjerljiva vijest ili obavijest

dojáviti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. dòjāvīm, 3. l. mn. dòjāvē, imp. dojávi, aor. dojávih, prid. r. dojávio, prid. t. dòjāvljen javiti komu kakvu vijest ili obavijest, prenijeti dojavu; vidski parnjak: dojavljivati

dojavljívati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. dojàvljujēm, 3. l. mn. dojàvljujū, imp. dojàvljūj, aor. dojavljívah, imperf. dojàvljīvāh, prid. r. dojavljívao javljati komu kakvu vijest ili obavijest, prenositi dojavu; vidski parnjak: dojaviti

dòjedriti

gl. svrš. neprijel. prez. 1. l. jd. dòjedrīm, 3. l. mn. dòjedrē, imp. dòjedri, aor. dòjedrih, prid. r. dòjedrio jedreći doploviti; ant. odjedriti

dòjēnčād

zb. im. ž. G dòjēnčādi dva dojenčeta ili više njih

dòjēnče

im. s. G dòjēnčeta malo dijete koje majka još doji

dòjēnje

im. s. G dòjēnja hranjenje mlijekom iz dojke, vimena ili sise

dòjilja

im. ž. G dòjiljē; mn. N dòjilje, G dȍjīljā žena koja doji

dòjiti

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. dòjīm, 3. l. mn. dòjē, imp. dòji, aor. dòjih, imperf. dòjāh, prid. r. ž. dòjila, prid. t. dȍjen hraniti mlijekom iz dojke, vimena ili sise

dȏjka

im. ž. G dȏjkē, DL dȏjci; mn. N dȏjke, G dȍjākā/dȏjkā/dȏjkī anat. organ ženskoga tijela na prednjoj strani prsnoga koša koji sadržava mliječnu žlijezdu; sin. sisa razg.

dójmiti se

gl. svrš. povr. prez. 3. l. jd. dȏjmī se, 3. l. mn. dȏjmē se, aor. dȏjmi se, prid. r. dójmio se izazvati, ostaviti dojam; vidski parnjak: doimati se

dòjmljiv

prid. G dòjmljiva; odr. dòjmljivī, G dòjmljivōg(a); ž. dòjmljiva, s. dòjmljivo; komp. dojmljìvijī koji ostavlja dojam [dojmljiva izvedba]

dojúriti

gl. svrš. neprijel. prez. 1. l. jd. dòjūrīm, 3. l. mn. dòjūrē, imp. dojúri, aor. dojúrih, prid. r. dojúrio 1. jureći dospjeti na određeno mjesto [~ u kuću; ~ na sastanak] 2. jureći dospjeti kamo s određenoga mjesta [~ iz kuće; ~ sa sastanka]; ant. odjuriti

dȍk

im. m. G dòka; mn. N dòkovi, G dȍkōvā pom. 1. dio luke u kojemu se ukrcava i iskrcava teret 2. građevinski ili plovni objekt za gradnju i popravak broda

dȍk

vez. 1. u nezavisnosloženoj suprotnoj rečenici kojom se izriče izrazita suprotnost povezuje surečenice čije radnje nisu povezane odnosom iznevjerenoga očekivanja ili neostvarene posljedice [Djevojčice su došle na vrijeme, ~ su dječaci malo zakasnili.]; sin. ali, dočim zast., no¹ 2. uvodi vremensku surečenicu u zavisnosloženoj rečenici, izriče da se radnja zavisne surečenice zbiva istodobno s radnjom glavne surečenice [Smeta mi glazba ~ učim.]; sin. kad 3. razg. v. čim¹, kad

dòkad

pril. 1. uvodi pitanje o vremenskoj granici, o vremenu u kojemu će što završiti [Dokad namjeravaš ostati?] 2. ima vezničku funkciju u zavisnosloženim objektnim rečenicama, uvodi neizravno pitanje o vremenskoj granici [Reci mi ~ namjeravaš ostati.] 3. ima vezničku funkciju u zavisnosloženim subjektnim rečenicama, uvodi neizravno pitanje o vremenskoj granici [Upitno je ~ namjerava ostati.] 4. ima vezničku funkciju u zavisnosloženim vremenskim rečenicama, uvodi vremensku surečenicu [Ostat ću ~ budem htio.]; sin. dokada, dokle

dokàda

pril., usp. dokad

dòkaz

im. m. G dòkaza; mn. N dòkazi, G dȍkāzā podatak do kojega se došlo utvrđivanjem činjenica ili razmišljanjem, a koji opravdava prihvaćanje ili odbacivanje kakva stava, mišljenja ili teorije; sin. (argument)

dòkāzānōst

im. ž. G dòkāzānosti, I dòkāzānošću/dòkāzānosti svojstvo onoga što je dokazano; ant. nedokazanost

dokázati

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. dòkāžēm, 3. l. mn. dòkāžū, imp. dokáži, aor. dokázah, prid. r. dokázao, prid. t. dòkāzān činjenicama ili dokazima utvrditi istinitost ili uvjeriti koga u što [~ nevinost]; sin. (argumentirati) • dokázati se povr. postupcima, radom ili uspjehom postići dobro mišljenje o sebi i steći priznanje u kakvoj skupini ljudi [~ se na poslu]; vidski paranjak: dokazivati

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Školska knjiga